Nepravedno bi bilo reći da sam osamljena; kukci na prozorskim roletama moje alabasterne jazbine budne paze na to da me ni trenutka ne ostave samu. Ireverzibilnost je obložila svaku nit mojeg života. Čini mi se da bi odviše pretenciozno bilo reći da krivica nije moja, ali olakotne okolnosti su pristale izaći ususret i mnogima prije mene, pa ću se pridružiti toj gomili konformista, ne priklanjajući im se baš u potpunosti, no u svakom slučaju nastojeći zamesti tragove.


Ogledalo na mliječnom zidu već je odavno upilo konture mojeg lica – a čije li će druge, kad samo meni pripada? Povremeno mi odsjajem mahne dok prolazim pokraj njega i premda znam u koliko mjeri ono može transferirati, sklopili smo dogovor: međusobno se toleriramo, ali egzistiramo zasebno. Ono zna da mi je beznačajno, jer je neiskreno; zna da neiskrenost mrzim, tako da mi s isprikom svakog puta pokazuje svoju stranu priče. Pitam se samuje li ono sada, jer moj maleni brlog zasad zjapi prazan. Trenutno nisam tamo. Ovdje sam, ali ne znam gdje stojim. Više nemam startnu poziciju.

Pristojno bi bilo da se predstavim nekolicini štioca što sada budnim okom prelaze moje redove; drago mi je, ja sam Broj. Mnogo je brojeva. I Vi ste Broj, bez uvrede. Tek jedan u nizu mnogih, i niste, kao uostalom niti ja, pretjerano bitni za ukupan zbroj, zar ne? To nas nastoje naučiti, nije li tako? Nažalost, ne mogu se složiti s time. Odsustvo jednog znači odsustvo drugog, stoga, iako sam Broj, nisam samo to. Kao ni Vi. K tome, nikad se nije slagala sa Shakespeareovom konstatacijom da je ime nebitno, jer ruža bi isto mirisala i pod nekim drugim imenom? Doista? Čak i kad bi se, primjerice, zvala bljuvotina? Čak bi i tada bila jednako šarmantna, primamljiva i mirisna? Ne bi, naravno. Ime je etiketa; ljudski um kategorizira prema etiketama. Važno je ispravno osloviti.
Kako bismo ubili dvije muhe jednim udarcem, nadjenimo mi ime Sedam. Baš bismo i mogli, jer sa sedmicom je započelo, sa sedmicom će i završili. Pompoznijeg prizvuka radi, za Vas ću biti Seven.
Drago mi je.


*

Ležim u mrklom mraku, fokusirana samo i isključivo na svoje disanje, grčevito podizanje grudnog koša i sipljiv zvuk prolaska kisika kroz nosnice. Okružena mnoštvom, ali omotana u opnu, nesposobna i nevoljna izgovoriti ijednu riječ. U mislima teškom koncentracijom ponavljam mantru, krajnjom i nevjerojatnom mukom s obzirom na to da se sastoji od tek dvije riječi.


„Ali ako mi kažeš da fikcija ne postoji, to znači da nestvarnost kao takva ne postoji. To znači da ništa nije nestvarno, to jest, da je sve stvarno. Odnosno, sve postoji. Gdje je onda granica, postoji li uopće granica?“


Rebra nemilosrdno drže moje srce u zatvoru. Odbija se od njih žestoko, bijesno, očajnički i molećivo. Vene živčano pumpaju krv kroz cijelo tijelo, kao da bi se od mene u svakoj sekundi mogla očekivati borba na život ili smrt.


„Jer, ako se ne varam, naš je dogovor bio da ćeš zapisivati stvarnost. To znači da si prije zapisivalo fikciju, a ako sada niječeš fikciju, samim time niječeš i dogovor.“

„Ne niječem dogovor.“

„Ti tvrdiš da svako tvoje slovo može predstavljati zbilju, a znaš da nije tako.“

„Ne tvrdim to. Samo sam ti rekla da je fikcija vrlo subjektivan pojam, toliko subjektivan da je na granici nepostojanja. Ono što je tvoja fikcija, može biti moja stvarnost. I obrnuto.“

„Točno, ali ti si pisala fikciju koja nije bila tvoja stvarnost.“

„Tvoj zaključak, a ne moj.“

„Pisala si izmišljotine.“

„Dopuštam premisu da kalup možda jest bio izmišljotina, ali ono što se nalazilo unutar njegovih granica nije bila izmišljotina.“

„U redu, i gdje smo sada?“

„Znaš gdje smo. Držim do svoje riječi, bez obzira na težinu zadatka.“

„E pa, ponovi meni što smo to dogovorili. Znaš, u svrhu preciznije validacije.“

„Stvarnost koju napišem bit će fikcija koju svakodnevno gledaš.“

„Krasno. Sad tek nemam blage veze što se od mene očekuje.“

„Bezobzirna brutalnost pri recenziranju. Znat ćeš koje ću riječi morati čuti.“


Želudac se okreće mučno poput zahrđalog kola. Nisam u stanju procijeniti ubrzava li se tempo, ali neupitnom ostaje činjenica da sam duboko zahvalna zbog manjka apetita nekoliko sati ranije.


„A likovi?“

„Likovi?“

„Likovi.“

„Budi bez brige, očekuje me mnogo dijaloga.“

„Suvislih, nadam se?“

„Tako nekako.“

„E pa, odlično, jer je bio problem uhvatiti onaj tvoj blesavi uvod za glavu i za rep.“

„Imala sam svojih razloga.“

„Znam da jesi. To me i plaši.“

„Nema razloga za strah. Pa fikcija nije stvarnost, zar ne?“

„Idemo ispočetka...“

„Ne patetiziraj, samo malo natežem poantu.“

„Aha, jedva čekam da vidim kako ćeš prokomentirati moje kritike.“

„Tvoj je zadatak komentirati, a ne moj.“

„Poznavajući tebe...“

„Uništit će te taj pesimizam.“

„Da, rugala se sova sjenici.“

„A što kažeš na to da pričekamo da propisno sve userem pa da me onda gnjaviš rafalima nezadovoljstva?“

„Točno, znaš kako se kaže, strpljen – spašen.“

„Ni sama se ne bih bolje izrazila.“


Mozak je osnažio i zakočio brujanje organizma. Izmaglica se spušta na me; predstoji mi samo tup san, toliko očekivan, toliko iščekivan.


Novi dan, novi dan.