Jednom kad stari putovi postanu neprohodni, vodene su oči neizbježne. Nije pitanje kako, nego zašto. Na taj dio se treba fokusirati. Taj je dio također isuviše gadljiv, nalik zahodskoj školjci zaprljanoj fekalijama, na koju odlučiš obratiti pažnju onoliko dugo koliko je nužno da prizor uspiješ učiniti dopadljivijim. Svaka sekunda više je nepoželjna.


„Da?!“

„Dobar dan, dezinsekcija.“

Krupni plan: na vratima stoji djevojka mokre kose, odjevena u potkošulju i traperice. Čudo da je uopće odjevena; prije pet sekundi je izišla iz tuš kabine, isključivo zato što netko nije upućen u osnove kulturnog ophođenja koje sugeriraju da ako ti osoba kojoj si došao na vrata ne otključa nakon osmog zvona, tome bi razlog mogao biti to što ili ne može ili jednostavno ne želi otključati.
U mojem slučaju, oboje.
Nevezano za moj slučaj, poanta je: prestati zvoniti.

Ispred vrata je krakat muškarac u kasnim dvadesetima; pilji u mene s usnama razvučenim u bolujem-od-Downovog-sindroma osmijeh.

Nije baš da sam zaurlala na njega otvorivši vrata, ali iskreno sumnjam da sam djelovala iole dobrohotno. U pravilu uopće ne čujem zvono na vratima kad sam pod tušem; ovoga sam puta detektirala u čemu je problem nakon što je onaj iiiiiiilj odjeknuo po treći put. Zatvorila sam vodu i glupo provela dva iiiiiilja razmišljajući da li da otvorim. Dok sam stigla do vrata, maloumnik je pozvonio još tri puta.

„Ne treba, hvala.“

„Ali danas obavljamo cijelu zgradu.“

U pozadini: rasulo. U kupaonici se ne da disati od pare, kava se hladi na kuhinjskom stolu, a negdje u spavaćoj sobi skriva se i moj mobitel. Fusnota: ne stavljaj ga pokraj jastuka ukoliko prolaziš kroz fazu živopisnih snova. Podrobnije objašnjenje fusnote: prošlo se jutro budilica na spomenutom mobitelu oglasila pokraj mojeg desnog stopala, poplun je većim dijelom pokrivao stolić ispred kreveta umjesto kreveta samog plus još nekoliko abnormalnosti kojih se radije ne bih prisjećala.

„Neka.“

„Ma dajte, to vam traje samo par minuta.“

Didaskalije: obje kutije cigareta su prazne, što znači da treba u opskrbu prije predavanja, koje pak počinje za petnaest minuta. Vekerica pokraj televizora samo što nije ponovno zacvrkutala jer je manično tresnem u prolazu umjesto da odvojim nekoliko sekundi i ugasim je kako treba. Ovoga jutra vekerica je bila ta koja me zapravo probudila, mobitel je iz nekog razloga odbio poslušnost. (Neki razlog je vjerojatno to što sam ponovno zaboravila uključiti ton.) Kad sam pak namjestila alarm na vekerici, nemam blagog pojma.

Glavobolja jača iz sekunde u sekundu; ne želim osušiti kosu, ne želim se spremiti, ne želim na predavanje, uopće ne želim izaći iz stana. Želim da mi se Onaj-Koji-Je-Dosadan-Kao-Proljev makne s praga i želim se zavući natrag u krevet.

Iznad imenovani degenerik očito uopće ne razumije jezik koji govorim, kao ni izraz mog lica. Uzmem veliki mentalni udah i podsjetim se da, ako se upustim u daljnju konverzaciju, ovo bi lako moglo potrajati znatno duže od nužnog; također, postoji prilično velika vjerojatnost da ću pobrkati pojmove iz stupaca stvari koje treba izreći i stvari koje nikada ne treba izreći i zauzvrat iznova zaraditi pritužbu svojih voajerskih penzionerskih sustanara zalijepljenu na vratima (čija je svrha da svaki prolaznik u zgradi bude upozoren na to tko točno živi iza mojeg broja).

Odgovaram,
„Neki drugi put.“, i zatvaram vrata ne čekajući odgovor. Nervoza izmiče kontroli; treba nešto poduzeti prije nego što si upropastim još jedan dan.

U regalu ugodno iznenađenje: u kutiji su dvije smotane cigarete - opet me spašava moja paranoja.

Nekoliko sekundi kasnije: pušim pokraj prozorske daske i nastojim uvjeriti samu sebe da ću izdržati desetak sati do ponovnog lijeganja u krevet, gdje god tijekom tih desetak sati završila.