Dragi moji,

Znam, jednog ću dana na vlastiti sprovod zakasniti. Stvarno, ispričavam se, u posljednje vrijeme vodim krvavu bitku s kazaljkama sata – nikako da usuglasimo stavove. Jadno neko opravdanje, ali fatalistički gledano, možda je baš sada tren za ove moje riječi.
Prijeđimo mi radije na ono važno.

Proučavala sam dani materijal, odnosno, proučavam ga već neko vrijeme i ne mogu vam opisati koliki me očaj obuzme svakim daljnjim uvidom. Da me ne biste krivo shvatili, nisam upala u nekakav iracionalan vertigo depresije, ali definitivno se nalazim u pat poziciji. Osvijestila sam razmjer vlastite nemoći spram kotačića sudbine i razbijam glavu oko toga što mi je činiti. Zapravo, znate što, krivo sam se izrazila. Vrijeđam Sudbinu stavljajući je u kontekst ljudske gluposti, a potonja je tisuću puta moćnija od sirote Sudbine.

Izostavit ću antroponime, mislim da su vam ionako poznati. Usto, žurim vam se ovo poslati, da mi misli ne pobjegnu iz glave i da primite barem mrvičak mojeg zalaganja. K tome, trudim se što bolje formulirati misli koje mi bježe poput krda preplašene divljači. (Primjećujem da mi ne uspijeva.) Dakle, nije nužno da vam preciziram što me to točno razjarilo – ali nije nužno Vama, jer znate o čemu govorim. No što značite vi, nekolicina, pokraj (odnedavno) sedam milijardi ljudi?
Nije da vaše korake smatram nevažnima, nemojte me pogrešno shvatiti. Problem je u sljedećem: razmjer je zaglušio zvuk. To stado ovaca koje se ponosno naziva ljudima s punim pravom smatra same sebe Vrstom nad svim vrstama... a ako razmislite, najmlađa smo vrsta na Zemljinoj kugli. Istu tu kuglu sustavno uništavamo, i samo je pitanje vremena kada će se ona predati (a najiskrenije se nadam da ćemo je mi preduhitriti, kako bismo oslobodili prostor nekoj vrsti koja to više zaslužuje).

Tri stoljeća je jednostavno predugo. Predovoljno, da se tako izrazim. Uništili smo vlastite svijesti, odbacili smo kozmos, odbacili smo energiju i samim time i sebe. Boreći se protiv opresija – koje smo vrlo dovitljivo odlučili takvim karakterizirati; naime, nekakav argument treba imati u pripremi ukoliko se pojedinac domisli problematskom pitanju – zabarikadirali smo svoje umove.
Mi ne živimo u materijalnom svijetu. Mi živimo u materijalnim umovima. Znanost (šarmantne li riječi, odmah je vizualizirate kao prosijedog kemičara u bijeloj kuti s menzurom u ruci) gradi zidove materijalne kutije u koju su se pretvorili naši umovi – a, interesantno – ista ta znanost podložna je neprekidnoj, suštinskoj mijeni; dapače, to je čak i poželjno. Uzeli smo si za pravo tvrditi da smo s naših pet bijednih osjetila (usput budi rečeno, dotična osjetila kotiraju vrlo nisko u usporedbi s onima drugih vrsta bića) apsolutno sposobni vidjeti svijet onakvim kakvim jest – samo, problem je u tome što se taj svijet svako malo promijeni, no što sad, brzo mi prihvaćamo novitete. Zar je moguće da naše tri dimenzije mijenjaju parametre poput vjetrenjače posredstvom orkana? Naravno da ne, mi samo neprekidno 'učimo'. Što to učimo, nisam sigurna.
Čini se da sam među rijetkima, jer znanost, koju smo toliko prigrlili, vodi vrlo očitu, i štoviše, rado prihvaćenu diktaturu nad našom svijesti. Mi neprekidno učimo – učimo znanje. Učimo znanje iz povijesnih udžbenika punih laži, punih rupa, a čak i iz onog u kombinaciji s tim rupama mi nismo apsolutno ništa naučili. Glođemo se kao... pa, ne mogu se sjetiti usporedbe, jer ovo što mi jedni drugima radimo ne radi nijedna druga vrsta stvorenja. Propast ćemo na isti način na koji su propali Atlantida, Rimsko Carstvo, Egipat i Kineske dinastije. Dehumanizacija već je i sada na visokoj cijeni, samo što zaboravljamo da dehumanizacija izjeda svoju djecu, generaciju po generaciju – a mi joj to dozvoljavamo. Zašto i ne bismo, pa ovo je dvadeset i prvo stoljeće, moderno doba. Nismo više konzerve koje štuju Boga i Bibliju, to su dječje priče, ne postoje pravila, možemo sve što hoćemo. Sve je u redu, ovo je stvarni život, on ovakav i mora biti. Tradiciju ćemo zgužvati i baciti u koš za smeće, vrijeme je za nove ideje. „Ima li dobrovoljaca?“ „Tehnologija!“ „Super, ide!“
Odbacili smo Vrhovnu energiju, svaki moral, svako pravilo, svaku riječ koja bi trebala imati uzde nad našom izopačenom ljudskošću, jer – jedino što postoji jest razum! A razumno, racionalno, postojeće diktira... znanost, nije li?
Time tehnologija staje na put integraciji s Vrhovnim bićem. Stalni napredak! Progres! Šarenije! Primamljivije! Korisnije! Prenosivo! Dopadljivije! Nama treba luksuz, neprekidno nam treba nešto u čemu uživati, stoga ćemo isušiti izvor prirodne vode i na njegovom mjestu sagraditi spa centar. Bazeni, masaže, kokteli! Navali, narode, još malo pa nestalo! Nije važno što nam nikada nije dosta, nije važno što ćemo ubiti rođenog brata za koju novčanicu više, nije važno što smo zatvorske ćelije dupkom popunili izopačenošću svake vrste, nije važno što više nemamo ni trunke zgražanja nad nama samima, sve mi to smijemo. Pa mi smo ljudska bića! Homo sapiensi! MI kreiramo svijet, nitko nas ne gleda, svaku gadariju smijemo izvesti one sekunde kad nam se pojavi u mislima. Dapače, dajte nam gadarije, da ih možemo svakodnevno gledati, ponovno i ponovno, trujući si umove, udaljavajući se od naše biti, naše konekcije s Tvorcem. „NOVA ISTRAŽIVANJA: Je li Krist postojao?“
Dođe vam da manično nasmijete zbog takve bezumne nezahvalnosti, zar ne? Kakav li to mora biti osjećaj pristati umrijeti u neljudskim mukama za rasu koja će vas se kasnije usputno sjetiti kupujući poklone za ispod bora (kojeg su pak odsjekli i postavili usred dnevnog boravka da odumire u patnjama, urešeno sjajnim kuglicama) ili bižuteriju ispred crkve? Pitanje je hoće li Ga se i tada sjetiti.

Iskreno, ne znam što zaslužujemo. Tvorca smo razočarali – hoćemo li dobiti još jednu priliku? A kad je dobijemo (jer ćemo je dobiti – iz nekog razloga, uvijek je dobijemo), hoćemo li je iznova sramotno potratiti?
Jer mi koračamo brzo, sigurno, ritmično, nezaustavljivo prema rubu provalije. Ponavljam vam još jednom, već je krajnje vrijeme da izumremo. Možda, pokosi li nas dovoljno brzo, nećemo uspjeti do temelja uništiti ovaj naš planet i možda će mu, tek se nadam, kroz vrijeme uspjeti da se oporavi.
Samo se tome nadam, ne znam čemu bih drugome.


Nadam se da će vam koristiti barem nešto od ovoga što sam napisala; ukoliko vam štogod zatreba, znate moju adresu.
Do sljedećeg susreta,
Seven



Pritisnem tipku Send to selected recipients boreći se s posljednjim sekundama današnjeg dana, koji kao da je trajao dvostruko duže od prijašnjeg.
Kako sam točno stigla do kreveta, ne sjećam se, ali to je zapravo nevažno. Oči su mi se otvorile tek kad su vibracije potresle moje tijelo, a zujanje pokušalo probiti bubnjiće.