Ljuštiš me. Rastapaš me. Moja disasocijacija odvija se uz stenjanje, mrgođenje i poluosmijeh. Tvoje i moje, med i ocat, Oboje smo i sadist i mazohist, rekao si mi dok smo zagrljeni sjedili u separeu, grebem te po palcu, Samo su omjeri drugačiji, ali savršeno se nadopunjujemo dodaješ. Uzdahnem jer tako si jebeno u pravu, imaš pravo i polako gubim samokontrolu, Uništit ću te. Smiješ se. Veselo. A ne bi trebao biti, sretan si. Znaš kako je to sa mnom, zamišljeno progovoriš, Preda mnom su vrata na kojima piše ulaz zabranjen ali... Zastaneš – Ali ipak ulaziš, odgovorim. Ipak ulazim, potvrđuješ. Jesi li vidio da na vratima piše i radioaktivan otpad? Jesam, potvrđuješ opet. Ipak ću ući.
Nemoj, nemoj ući. Spalit će te do kosti, otpijam šalicu vrućeg čaja (mrzim vruće napitke) od šipka, dvije minute prije sam si umalo špricnula limun u oko. Gledaš me s obožavanjem dok ti motam cigaretu, jedeš me pogledom dok ližem rizlu. U očima ti se zrcali užitak dok povlačiš prvi dim. Bolesna si, kažeš mi s ljubavlju. Poremećena si i predivna si. Nisi ti nimalo normalniji, otpuhnem. Nisam, ali ti si zastrašujuće luđa, dometneš sa smiješkom. Svaki put kad pomislim da sam sve vidio, napraviš mi još luđu pizdariju. To me pogodi, to što si rekao, jer si u pravu, jer paradi sranja u koju te uvaljujem nikad kraja, nagrizam te kao kiselina i boli me to, boli me tvoja tuga, tvoje mučenje. Što želiš, pitaš me i znam, čujem ti u tonu, uz to želiš reći i: Štogod da želiš, tvoje je, ljubavi, reci i to ću napraviti. Par dana kasnije pitat ćeš me vraćam li se, Pa nećeš valjda ostaviti malo štene da cvili za tobom, Umrijet ću bez tebe, vrati mi se. Uvijek ću ti se vratiti, budalo.
A u četiri ujutro ćeš mi reći na telefon, Radije ću ti biti najbolji prijatelj kojeg si ikada imala nego da te nemam, ne mogu te izgubiti, ovo je teško, ali bolje je nego ona godina bez tebe. Šutim i sve u meni vrišti od krivnje, kako sam mogla, pa što mi je bilo, samoživa kučka je previše lijep naziv za nekoga kao što sam ja. Ne mogu ti to ispričati, kažeš kad te pitam da mi prepričaš, Pitaj nekoga od njih jer ja ti to ne mogu ni izgovoriti. Kad sam te napokon vidio na šetnici... Staneš, ušutiš. I ja, kažem, I meni, dodam. Neopisivo.
Tjedan dana prije si mi šapnuo da mirišem bolje od ičega što si dosad osjetio. Ali tvoj miris, na to mislim, miris tvog tijela. Jebote, savršen je. Kad te zatražim da mi ga opišeš, šutiš i pokušavaš naći riječi. Osjećam te cijelog, tvoj dah na vratu, tvoje tijelo iza sebe, tvoje ruke na mom trbuhu, tvoja zdjelica uz moju, tvoje usne dok me ljubiš po razderanoj usnici. Mirišeš kao stara brodska prostorija, promrmljaš mi na uho, Puna voća; a u sobi je sve svijetlije.